U prostorima Hrvatske matice u ponedjeljak 12. ožujka 2012. godine svečano je otvorena izložba slika nastalih po motivima Krležina djela „Balade Petrice Kerempuha“ autora Stjepana Đukića-Pište. O izložbi i likovnom umjetniku govorio je Stanko Špoljarić, povjesničar umjetnosti, a lik Petrice Kerempuha dočarao je glumac Adam Končić svojom izvedbom.
Stjepan Đukić – Pišta već dugi niz godina sudjeluje na Glazbenom festivalu Pjesme Podravine i podravlja Pitomača kao umjetnik donator, a od nedavna i kao tekstopisac. Svojom kolekcijom „Umjetnik umjetniku“ daruje portret nekom od umjetnika koji daje višegodišnji doprinos u stvaranju pjesama na pitomačkom festivalu.
DOŽIVLJAJ BALADA PETRICE KEREMPUHA
„Balade Petrice Kerempuha“ Miroslava Krleže čvrsto su utkane u korpus hrvatske književnosti. Pojedine pjesme ovoga genijalnoga pjesničkog ciklusa stekle se široku popularnost te su njihovi slikoviti fragmenti ušli i u svakodnevni govor. Karakter „Balada“ zahvalan je za dramska, glazbena i likovna uprizorenja te su veliki glumci, slikari i kipari uvjerljivo interpretirali zgusnutu sadržajnost Krležina teksta. Likovni umjetnici u zahtjevnosti predloška otkrivali su mogućnosti preobrazbe kroz uzbudljivost forme, adekvatne literarnom naboju. U bogatstvu pjesničke riječi nalaze se akcenti i provedbe osnovne ideje, poezije potresnosti, ironije, boli, tjeskobe i traga vedrine, krhkosti života i same smrti.
Stjepan Đukić-Pišta „Baladama“ je slikarski pristupio preko „posrednika“, preko fascinantne kazališne predstave u kojoj Adam Končić, kao jedini glumac u njoj, impresivno ulazi u sve nijanse raskošnosti Krležinog teksta u kajkavskom narječju. Đukić prati Končićevu doživljajnost i njegovu potpunu predanost intrigantnosti „Balada“ i u stanjima emocionalne žestine, ali i partijama svojevrsnoga lirskog treptaja. Slušao je glas, ali i govor tijela, a i svjetlo nužno u sadržajnoj strukturi „Balada“, obogaćenih prikladno odabranom glazbom. I tišina je postala sredstvo zvučnosti, gotovo jednako važna glasovnoj bujnosti kao klimaksu umjetničkog zbivanja. Končić stvara dinamiku predstave i pažljivo je kontrolira, ali i prepušta se spontanosti izričaja. Režija predstave mjera je i za Đukića, ali i sa zadržanom osobnošću pogleda.
Đukić je slikom interpretirao vizualnu stranu predstave, proistekle iz snage teksta. U centar slikarskog zbivanja postavio je različite položaje glumčeva tijela s ispruženim ili zgrčenim rukama, istaknuto lice, ali bez portretnih crta. Uključio je lik u stvarni i izmašteni svijet, potencirajući sraz lica glumca i prostora, služeći se jakim lomovima svjetla, sastavnicom geometriziranog ambijenta. Đukić uravnotežuje vitalitet ljudskoga lika i egzaktnost prostora, težeći da vibrantnost figurativnoga prenese neponovljivost Krležina pjesništva. Tjelesnost glumca u dijalogu je s pročišćenim okvirom scene, s arhitektonikom scenografije, naglašene u kompozicijama pojedinih slika. Slikarska je paleta reducirana, plohe sa silnicama bjeline suprotstavljene su jakim kolorističkim izdancima, znalačkoj primjeni iskrenja boje, pokretaču kromatskih vrijednosti površine. Đukić u svojoj varijanti ekspresionističke stilistike dramatikom boje sugerira sadržajno pulsiranje. Energija glumčeve geste postala je energija slike, s prenošenjem do svih zakutaka monumentalnosti prizora, zasebnih slika, no uključenih u razumljivu poliptihalnost, s prožimanjem različitih ikonografskih „priča“. Končić opredmećuje krležijansko razumijevanje života malog čovjeka, i bunt i nadu, a Đukić slikarskom kreativnošću i dosegnutom predanošću vjeruje glumcu. U njihovoj obostranoj iskrenosti i Krleža dobiva svoje zasluženo mjesto. Povjerenje i uvjerenje, i dakako likovna vještina, zalog su neospornoj vrijednosti Đukićeva objektivno hrabrog i originalnog pristupa. Siguran crtež (prikriven u potki mrljolikih masa boje), sluh za kromatsku činjeničnost, kompozicijska razvedenost prate se u svim segmentima ciklusa. Đukić je svojom sintezom klasičnog i modernog izraza te sintezom likovnog i literarnog ostvario ciklus vrijedan pažnje, potvrđujući se umjetnikom iskustva i znatiželje, koji je poznatim „Baladama“ dao novu dimenziju.
Autor teksta: Stanko Špoljarić, povjesničar umjetnosti
