Pjesmama krajeva uz Dravu lako prepoznajemo zavičaj, jer se razlikuju u srodnim posebnostima u glazbi i stihovima, u raznolikoj lepezi značajki, od široke melodijske ravničarske elegičnosti, do rustikalne zaigranosti pučkih plesova, prigodničarskih napjeva i pošalica.
Pitomača u Podravini na samom je rubu područja kajkavskog narječja i zemljopisno je u središtu hrvatskog podravlja. Tu se odvajkada susreću, pa i prožimaju i “kaj” i “što” s primjesama slavonske ikavice, a u pučkoj pjesmi jednako su prisutni i gudci mužikaša i cimbal i tambura.
Podravci su vrijedni ljudi, no vrlo često alate u svojim žuljevitim rukama zamijene kistom, perom ili tamburom. Sami Pitomačani svoje mjesto i općinu vole nazivati općinom KRUHA kojeg njihove ruke stvaraju, VINA kojim krijepe dušu, svoju i svojih gostiju i PJESME koja se rodi u pitomačkom domu, sazri pod brajdama pitomačkih vinograda, a živi na pitomačkom festivalu.
Baš iz entuzijazma i ljubavi prema glazbi pitomačkih amatera i nastao je pitomački festival. Pitomača ima dugu glazbenu tradiciju još od 1926. godine kad je nastalo Hrvatsko pjevačko i glazbeno društvo “Sloga”, a unutar njega i muški i ženski tamburaški orkestar njeguje ljubav prema glazbi, a posebice prema narodnoj i glazbi nastaloj na tradicijama ovog kraja uz Dravu. Iz Sloge su izlazile generacije i generacije vrsnih pjevača i glazbenika, njegovala se kultura i tradicija podravskog kraja. Jedan od takvih tradicionalnih običaja je i “Martinjsko krštenje mošta” koje su stari vinogradari od davnina obnašali na dan Svetog Martina u svojim vinogradima. Tako se na poticaj martinjske pajdašije braće Jergović rodila ideja o organizaciji pučke priredbe pod nazivom “Kletijada”, gdje bi glazbenici amateri svoje običaje i pjesme, koje inače pjevaju i sviraju u svojim klijetima, prikazivali i ostaloj publici.
U početku su se izvodile uglavnom tradicionalne i već ispjevane skladbe, no malo po malo kako je “Kletijada” sazrijevala, nastale su i novoskladane skladbe. Glazbeni amaterizam u Pitomači vrlo brzo počeli su pratiti i mediji, tako se na jednoj od emisija “Tamburaškog sijela” Hrvatskog radija rodila ideja o organizaciji festivala. Naime, vidjelo se da Podravini nakon prestanka rada legendarnog Blaža Lengera nedostaje novih skladbi, te da bi jedan takav festival možda bio poticaj glazbenicima s ovog područja da stvaraju nove skladbe.
Za početak festivala “Pjesme Podravine i podravlja” u Pitomači tako uzimamo godinu 1993. kad je u okviru spomenute emisije “Tamburaško sijelo” organiziran Prvi festival pod nazivom “Podravino moja mila”. Taj put nastupilo je desetak sastava, uglavnom s područja Varaždina, Koprivnice, Zagreba, Virovitice i Pitomače, no bez obzira na mali broj i još nedovoljnu afirmiranost sastava, ostalo je nekoliko skladbi koje se i danas rado slušaju. Spomenimo samo neke: “Podravski svirači” – Vlade Smiljanića i Tajne, “Lenger Blaž” istog autora, “Pjesma moje Podravine” – Marijana Jergovića i Drage Britvića u izvođenju Podravskih tamburica.
Nakon te prve godine sazrijevala je ideja vodilja, koja će od 1994. godine pa nadalje pratiti Festival u Pitomači, a to je RIJEKA DRAVA, spona koja će povezivati pjesmu od Čakovca do Aljmaša, od Mure do Dunava, pa i susjedne nam zemlje kroz koje ona protječe.
Drago Britvić